Litina prva godina

Ok. I tako. Prva velika godina je iza nas. Ja imam 27. Ona je upravo navršila 1. Gledam ju i ne shvaćam. Koga? Pa samu sebe. Vidim velike promjene na sebi. Na bolje, naravno. Život se više ne vrti oko šminke, izlazaka, pijančevanja itd. Nije da je neka pohvala što se ikad vrtio. Zapravo, čudim se ovolikoj promjeni. Osjećaj nestajanja bivše persone i neočekivani dolazak neke nove, u najmanju je ruku čudan. Ne mogu reći da se prekretnica dogodila odmah… Nee, veliki dio mene nakon Litinog rođenja, strašno je čeznuo za starom JA. Konstantno sam razmišljala o svemu što propuštam i što ću tek propustiti. Da se razumijemo, nisam bila nesretna ali svakako sam mislila da sam nespremna i kako mi je ipak trebalo još vremena. Još samoće. Još stare mene. Još vremena za maštanje. Još novih početaka. Još ranih dvadesetih i najviše od svega, još života bez brige i obaveza. Ako ste mislili da je ovo još samo jedna priča o nespremnoj mladoj ženi koja je postala majka, a ne zna hendlati situaciju, dame i gospodo, potpuno ste u pravu. Gledajući savršene i totalno sretna majke oko sebe, pitam se je li problem u meni. Ma zapravo, lažem. Znam da je ali pitanje je što je uzrok svemu. Rekla bih da neproživljena mladost ipak nije. Financijski sam koliko toliko situirana, imam posao za stalno te sam nedavno kupila svoj prvi stan na Trešnjavci, kojeg actually, rentam za dosta dobre novce (na kredit, naravno, kao prava hrvatica). Pa onda. U čemu je problem? Leži li zec u grmu zvan Andrija? Andrija, Andrija, Andrija… O tebi nešto više sljedeći put.